Bruno Šantek - brutek

petak, 06.04.2007.

ATLANTIDA

(1998.)

daleki oblaci putuju mišlju
ne tražeći razlog svoj toj daljini
ne stideč se što tonu duboko
i atlantida je velika nestala u dubini

vlažne i hladne ko godine nove
stegnute misli u oblake su stale
ko ljubavi koje se tope na suncu
jer samo su sjenke neke ljubavi stare

i moje je ime hladnoće puno
da ne kažem kako sam hladan i ja
krijuć se za njim ko kukavna sjenka
tražeći bar trag negdašnjeg sjaja

a godine idu i brišu sve slike
sve manje se sjećam a sve više me stižu
te uspomene koje još i sada peku
i kao vulkani se gorući dižu

ne nemam ja više razloga za bijeg
a nijedan me razlog ni tu ne drži
tek vjetrove pratim da me ponesu
prije no što me plamen pobune sprži

i ja sam sa mislima stigao daleko
i oblake teške u sebi nosim
a još mnogo će ih kroz mene proći
dok se zauvijek ne pomirim s tim

a onda će nove poplave stići
svijet progutati grotla novih vulkana
pa nek me ne bude i nije mi žao
i atlantida je nestala jednoga dana
- 11:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu

    *zapisane misli su moje*

Linkovi

  • Loading

Pjesme