OČI BEZ SJAJA
(1992.)
nostalgija me hvata, noću u dva sata
ti se budiš i kao divlja me ljubiš
ne čuješ kako u hodniku škripe vrata
a mrak ti neda i da moje lice ne vidiš
nisam raspoložen za već uigrame sheme
ali ti ne shvaćaš i samo tjeraš po svome
ne primjećuješ što mi je učinilo vrijeme
i svi me ti poljupci samo iznova lome
a treba mi tako malo da pronađem što mi treba
da skine sa mene ovaj teret teškog olova
samo nada za plavetnilom jačim od neba
za trzajima strasti jačim o oceanskih valova
osjećam se bezvoljno kao da je smak svijeta
kao da sam pred smrt i bojim se mraka
svaki dodir, svaki pogled, svaka sitnica mi smeta
i nikako da za sebe udahnem dovoljno zraka
pitaš o čemu mislim, dok pogled luta do beskraja
da li si mi lijepa i da li te još uvijek želim
ali sve je uzaludno za moje oči bez sjaja
jer ni jednoj ljepoti ja se više ne veselim
možeš mi reći da sam čovjek bez duše
bez osjećaja i morala, svinja sa rasprodaje
jači sam od kiša a obične magle me guše
možda baš zato moje oči više ne sjaje
govoriš da si slaba, da trebam ti
a za svaki novi dan ja vjerujem u tebe
i za svaki tren, samo me samog ostavi
tako sam slab da nemam snage ni za sebe
misliš da mi je lice mokro od znoja
da je ta grimasa grč koji si izazvala
a mrak je sakrio dugu sa tisuću boja
koja mi je kao kamen sa lica pala
ne vidiš ništa od mene u ovoj tmini
samo misliš da me osjećaš ali to nisam ja
ni jedne iskre u mraku ni očaja u praznini
ništa ne možeš pronaći u očima bez sjaja
|