GRANICE TIJELA
(2005.)
isprepletenih udova poput biljaka
prstima tražimo sve granice tijela
kradući i posljednji dio zraka
koji nije sagorio od naših želja
pletemo mreže novih spajanja
ulovljeni u njih ne želimo pobjeći
sve jedno uz drugo tako prijanja
tijela sve znaju, ne trebamo riječi
a ipak nam pokoji šapat pobjegne
tek da još više se vatre razgore
da strast nas iznutra još jače stegne
i u sebe proguta baš kao more
plutam tim morem do sigurne luke
ne žureći tamo jer znam da ću stići
dok nam se u tami isprepliću ruke
sa svakim trzajem novi val će se dići
i gubim kompas na pučini toj
ali se ne bojim jer nisam izgubljen
briga me gdje sam sve dok sam tvoj
i u toj našoj mreži dok sam zarobljen
gubimo pojam o svemu oko nas
ni vrijeme ni mjesto nam nije važno
jedno u drugom smo pronašli spas
sve izvan toga je prljavo i lažno
spojenih usana mi gutamo svijet
i gradimo ponovo sve gradove i sela
dok tmina tišinom čuva naš let
u kojem smo preletjeli sve granice tijela
|