VJERAN SVOM BOLU
(11.04.1995.)
izgubljen poput pradavnog svijeta
poput sjaja vječitog svjetla
ja sam vjeran svom bolu
kao vitez okruglom stolu....
ne budite me, pustite da gori
ovaj moj san o zvijezdama
o mjesecu prepunom zlata
o svijetu bez rata
o vrtlogu koji vraća svoje žrtve
o smijehu bez sjećanja na mrtve
o ljubavi
strašna me je zabluda stisla
da ništa više nema smisla
da sve je izgubilo svoj čar
i umiranje je postalo karneval
tako malo je istine
tako malo topline
ni ljeta ni zime
nitko ne govori u svoje ime
ni dan ni noć
nitko nema tu moć
da me vrati na pravu liniju leta
svaki oblak još uvijek mi smeta
zaplašen kao dječak u ratu svjetova
kolona bola sred snježnih smetova
ne prepoznajem šale već samo budale
koje još traže svoj san
a ja sam već prošao taj dan
kada su mi pjevali karnevalske pjesme
i davali sve što sam htio
ništa mi od toga ostalo nije
samo je bol tu kao i prije
samo su suze još zatvorene iznutra
kad bih ih barem mogao pronaći
i ja bih sa njima želio izaći
otići daleko sa ovoga svijeta
na obale koje u tmini se kriju
gdje snjegovi se bijele a oblaci griju
tamo gdje nada još uvijek postoji
gdje nitko se ljubavi ne boji
gdje moji snovi ostat će moji
gdje bol zauvijek prestaje da boli
|