POŽAR
(2006.)
bistrinom me uvlačiš u sebe
i vlažnim mi očima kazuješ put
sanjivim glasom raspoznaješ zvijezde
i mjesec blijed, napola otrgnut
malo je hladno, ali dah me tvoj grije
ko topli vjetar, ko strast života
dok buja u meni, dok glasno se smije
i ničeg ga pred tobom nije sramota
proždirem zrak ko najveći gurman
apetit za tobom me čini jačim
sav svijet oko nas je najednom stran
sve maske sa sebe bezbiržno svlačim
silinom me svojom stapaš sa sobom
lomeći u meni i posljednje barikade
dok sve se oko nas pretvara u lom
ovdje tijela naša novi svijet grade
koraci iz daljine nam donose jutro
ali jedno uz drugo smo skriveni od svjetla
pripijeni, spojeni, baš kao jedno
još jedan smo požar ovoga ljeta
ne želimo nikog da nas ugasi
nek traje dok posljedni atom ne izgori
možda baš pepeo na kraju nas spasi
da se iz njega jednom bolji svijet stvori
|