ŠETNJA
(2005.)
po tko zna koji put hodamo tim stazama
držeći se za ruke baš kao nekada
tek malo je svjetla s udaljenih reklama
samo da znamo da u srcu smo grada
ljubimo se krišom ispod našeg drveta
gledamo kroz grane ljude u daljini
buka sa ulica ovdje nam ne smeta
tu možemo se sakriti u svojoj tišini
lagano kročimo iz tog našeg raja
iz parka, pa kroz prolaze dobro nam znane
stubama starim koje ko da vječno traju
na njima i za nas vrijeme na tren stane
svaki bat koraka osmijehe nam mami
i sjećanja na nas, nevine i mlade
dok stari nas grad grli u varljivoj tami
i kao sjenke tek upija na svoje fasade
bježimo od svjetla ne želeći svjedoke
mi dvoje smo ljudi što ponovo su djeca
i mada između nas već brane su visoke
sad opet smo skupa pod svjetlom mjeseca
stajemo nad gradom hraneći si dušu
baš kao nekad, samo grad, ti i ja
i sve bivše riječi, svi poljupci tu su
u ovoj tmini što samo za nas sija
znam da smo svakim korakom sve bliži kraju
opet svak na svoju stranu svijeta će otići
ali i kad nismo skupa naši koraci ne staju
i tragom bivše ljubavi oni vječno će ići
|