VAKUUM
(2009.)
jutro, doručak, kava
sasvim običan dan
ona se pravi da spava
a ja joj ne kvarim san
ona bi da sam netko drugi
a ni ja ne želim biti tu
dani su postali predugi
otkad se nalazimo u vakuumu
ljubav je nestala odjednom
ne znamo kako, kada, ni gdje
svatko u kutu je svom
a do jučer smo dijelili sve
tišina, praznina, nemoć
kada si ni reći nemamo što
hoćemo li uopće dočekati noć
ili ćemo do tad već biti daleko
ona bi da sam onaj stari
a i ona je starija sve više
vrijeme ne liječi već kvari
i ni jednu boru ne briše
još jedino drži nas strah
da nikog drugog nećemo naći
i kao da pod vodom držimo dah
zaboravljajuć da smo iskusni plivači
večer, samoća, čaj
ni vino više ne grije u tami
bojimo se proglasiti kraj
samo da ne bi ostali sami
|