KADA SAM LETIO
(1990.)
pokloni mi osmijeh, tvoj osmijeh tako sliči njoj
noćas želim zaboraviti, pogledom te ukrasti
ne želim te dodirnuti, bojim se – nestat ćeš
kao i ona u prošlom snu, kada sam letio
letio kao ptica kroz zrak
ljudi su me čudno gledali, na peronu glavnog kolodvora
pred vlakom koji kreće u nepoznato
željeli su da ih spasim i povedem sa sobom
drotovi su bili posvuda
ali, samo ja sam letio
vidio sam prijatelje u daljini
metci su me proganjali i bušili oblake
znoj sa mog lica padao je na gomilu ljudi
želio sam povesti i nju, no ona se je samo nasmijala
i izgubila poput magle negdje u dubini šina
sačuvaj ovu misao, jer ja nemam dovoljno snage za to
sve se gubi u mojoj glavi
pričaj mi neke ljepše priče od ove moje
jer kada sam se probudio shvatih da sve je samo san
a tako sam ludo letio
kao leptir podno svjetla
klizio niz stakla izgubljenog grada
vrištao od sreće
prijatelji su se čudili
nazdravljali sa čvrstog tla i pitali gdje je ona
a to nisam znao ni ja
pitaj me bilo što
vrisni barem da me probudiš
tvoje oči poput ogledala vraćaju me natrag
i opet sanjam da sam gore
da letim iznad grada
vlak odlazi a ja ga pratim
ostavljajući tragove u zraku
probudi me dok ne padnem
isuviše bola nosim iznutra
ne dotiči moje umorno lice
bojim se – nestat ću
kao i san kada sam letio
|