KAMEN
(1994.)
ko zapušteni mol tragam za smislom
svog ovog jadnog, prolaznog života
okupan suncem ja čeznem za kišom
dok vjetar prašinu u vrtlogu mota
gledam u kamen i ko da smo braća
otvrdli od silnih valova i bura
a prošlost nikome dugove ne vraća
i sve više se bojim nadolazećih ura
više me nitko omekšati ne može
samo slomiti nekim udarcem bez duše
ali tvrdo je tkivo ispod ove kože
naviklo da ga stalno ranjavaju i guše
ne, neću se dići na ustanak svijetu
ne znam ni koga ni zašto da krivim
tek pratim pogledom ptice u letu
u istom i tužan i sretan što živim
i što onda želim, rekli bi mnogi
a i sami znaju kako živjeti boli
kad noć me ostavlja a dani su strogi
i nema nikog da me bar malo voli
kuda da onda pobjegnem od svega
u nebo visoko il duboko more
znam za strah al ne znam od čega
dok beskonačne vatre i dalje gore
|