Bruno Šantek - brutek

ZAGREB, TI I JA

(1992.)

kao da neku novu slobodu pronalazim u sebi
videći tvoju kosu i to poznato lice u daljini
cijeli sam svijet prošao vračajući se k tebi
nalazeći spas samo u tvojoj mirisnoj tišini

šutke me vodiš gradom, svim onim našim mjestima
uživamo u njima kao što smo to nekada činili
svaki korak je ljubav a obasipamo je bezbrojnim koracima
uz tvoje tople poglede koji su me napokon otopili

i svaki put kada me pogledaš kao da se nismo ni rastajali
te tvoje divne oči i svjetlost ostavljaju trag u meni
gledamo grad s mjesta na kojem su mnogi već stajali
al mi ga ipak zovemo svojim krijući se u toj sjeni

svi parkovi ovog grada kao da dio su nas
ulice i izlozi, i stube starih majstora i vladara
zvuk tramvaja i kočnica i naš su glas
dok šutke hodamo kroz sva ta mjesta stara

stapamo se u ulice i spomenike, u svjetla velegrada
gladimo korijene starog drveta koje je naše bilo
sjećajući se prošlosti kao da se sve ne dešava sada
ili me prošlost vara i sve mi se samo snilo

a ti se smiješ kao da znaš što se u meni zbiva
možda i ti osjećaš svu tu moć grada koji nas spaja
ako smo izgubili ljubav ona je u gradu još živa
i tebi i meni je zagreb ono što nam ostaje do kraja

govorimo o vremenu u kojem smo bili razdvojeni
kao moreplovci o svojim plovidbama dalekim morima
i uvijek se ponovo srećemo kao da smo na to osuđeni
da budemo luke i obale našim zajedničkim snovima

a grad je uvijek tu i čeka nas svaki put
ko brižni roditelj, prijatelj, ko čedna ljubavnica
uvijek nas ponovo veže i prima u svoj skut
brišući tragove vremena i suza s naših lica

svaki novi korak poklanjamo mu u zahvalu za sve
sjaj tvojih očiju čini ga još ljepšim i kao da sanjam
svakim svojim pogledom kao da mi poklanjaš sne
znajući da sve svoje snove ionako tebi poklanjam

dok se rastajemo umorni i sretni kao nakon strasti
govorimo si riječi koje napamet znamo i osjećamo
ponovo ćemo se sresti i ponovo u isti trans pasti
zagreb, ti i ja, to je priča kojoj zauvijek pripadamo