UZDAH MOG IMENA
(1992.)
slomljena stakla sijeku mi tabane
u daljini čujem jeku tvog uzdaha
čujem uzdah moga imena
na putu prašnom i izbrazdanom
poput moje duše
tragovi guma govore da nisam jedini
tragovi bola govore i da nije prvi put
postoji li kraj ovom mom lutanju
od pakla do raja pa natrag
vidim ljude u daljini – svi nekuda bježe
prohladni proljetni dan steže me iznutra
trnci prolaze kroz moje iscijeđeno tijelo
i svaki put kad pomislim na tebe – isto
teturam kao ranjena zvijer ali ne odustajem
kompas u mojoj glavi više mi ništa ne govori
pokušavam pronaći more želeći toplinu
pokušavam dohvatiti oblak i poletjeti
tihi glas prodire kroz moju usnulost
kao da prepoznajem tvoj lik u oblaku
kao da čujem jeku tvog uzdaha
čujem uzdah mog imena
i dalje kročim preko slomljenog stakla
tražim tvoje tragove u prašini
pronalazim rumenilo tvojih usna u tulipanima
miris tvoje kose u zanosu jorgovana
udišem tvoj dah u ljubičicama
i prepoznajem tvoje oči u njima
da li to sve samo sanjam ili ludim
čak i sjaj očiju dodirujem u hladnom potoku
tvoju strast osjećam u dodiru oštrog stakla
u trenu se iz raja prebacujem do pakla
ne osjećam svoju krv
samo toplinu vjetra iz daljine
i lomače uz cestu više me ne plaše
makar me i spalili kao giordana bruna
bit ću jači ako je taj zvuk istina
ako me na kraju puta zaista čeka jeka tvog uzdaha
uzdah moga imena
|