POČINAK
(1994.)
sanjivi nemir me zarobi plačem
ko bezdušni vojnik samotne tišine
drhtav i znojan posegnuh za mačem
al šake mi bjehu pune praznine
čeznutljivi pogled me obuze strahom
nasukan na pjenu olujne bure
a otok u daljini ko posut prahom
skri sunce za sebe u večernje ure
i sve odjednom; i sunce i bura
sve se u meni buni i jeca
u sjećanju mome tek priča štura
u kojoj sam predugo glumio sveca
ne pristajah na ucjene i nagovore
za tuđe ideale meni se ne umire
a to što se za iste stvari mnogi bore
kriva je podjela na ovce i pastire
i opet tonem, i opet se vraćam
plima i oseka ko da se šale sa mnom
stare račune po stoti put plaćam
tek da bi se vratio barem još jednom
čudni su snovi što gospodari su moji
nose me svijetom i već svugdje sam bio
tamo gdje vječnost sekundama se broji
ni siguran nisam dal to samo sam snio
jer, otkud baš mač da tražim u znoju
i te suze koje kao da sa planina teku
i sav taj svijet ima drugačiju boju
kao da sam vraćen u prošlost daleku
kao da hodam kroz stoljeća u jednom dahu
svaki put drugo a ja svaki put isti
izgorio u pepelu pa se digao u prahu
tek da bi računi na kraju ostali čisti
gdje onda da podvučem crtu za kraj
koliko još bitaka mora kraj mene proći
da i ja odem u taj beskonačni sjaj
da i moja duša može na počinak poći
foto by Gdajevic
|