PAJAC I LUDA
(2007.)
ta sklonost ludilu me baca u očaj
o da, ta sklonost, to ludilo, taj očaj
i ne, nije još kraj
to još nije izrekao kralj
s vrhova kula svog prividnog mira
ja se još uvijek smijem na sve to
dok dvorska mi luda u grudima svira
i žonglira sa mnom ko da sam pero
ne želim više te zaludne bitke
i ja bih u rat koji ima smisla
a ne tek žrtve i rijetke užitke
sa ljudima koji su stvoreni od zla
taj lik pajaca napamet znam
samo se boja lažnog osmijeha topi
i šarene tragove za sobom ostavljam
gubeći se u priči o lažnoj ljepoti
a onda zbogom i nema više
ta luda i pajac više ne postoji
tko zna da li još uopće diše
i tko mu sad jadnu sudbinu kroji
ma kog je i briga, kom je i stalo
tek još jedan u nizu zabavljača
kom se je moglo nasmijat bar malo
a sve na račun njegova plača
i nema smisla sad tražiti razlog
da baš sam kriv zbog tog i tog
već samo kako iz svega izaći
kako bar jedan pravi put naći
pa makar to bio i put za nigdje
zadnja predstava za naivne i gladne
i naklon za kraj, ako se još stigne
prije no što zavjesa padne
|