Bruno Šantek - brutek

ponedjeljak, 17.09.2007.

VLAK ZA SMRT

(1989.)

vlak polako tone u mrak
svjetla grada smjenjuju zvijezde
automobili klize niz ulice
a iza negdje si ti
u ludilu svjetlosti...
ispred je samo tama
grad nestaje u trenu
ti se sad gubiš u njemu
ti si sad samo netko tko me želi
gledajući tupo u pod tramvaja...
miriše koža zastarjelih sjedišta
šine blješte svjetlošću daljine
sve me podsjeća na tebe
sve u meni si ti
i vlak te nosi sa mnom u mrak
čujem njegove glasove:
„svakim danom sve stariji bivaš
svakim danom sve manje snivaš
vidiš li kraj svog lutanja
ili tražiš dah za smrt
kao i ja, kao i ja, kao i ja, kao i ja,kao i ja,...“
i ti mi se ponovo vraćaš u misli
jer ne postoji granica povratka
samo tragovi prošlosti se ne mogu vratiti
bol - to je sve što imam sad u grudima
ti i ja - mi ne možemo ništa svim tim ljudima
sada kada nismo zajedno
između nas je mrak
ti si u svjetlu velegrada
a ja u crnilu koje prolazi kraj prozora
možda pretjerujem
sve je to stanje pjesničkih misli
tako će netko kasnije reći
ne plačeš zbog mene
samo se ponovo budiš
vlak grije moje promrzlo tijelo
bojim se da je uzalud
čeka me nova hladnoća
hod na drhtavim nogama
sve do neuredne sobe
grad više ne postoji
prašina osvjetljava mrak
gutajući maglu tom svjetlošću
i tvoje oči su to mogle
zašto se vraćam unatrag?
ovako umoran i sam
ne vrijedi posezati u prošlost
vlak me vuče za sobom u nepoznato
osjećam da to odnekud znam
moje oči su navikle na mrak i prazninu

- 11:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu


    *zapisane misli su moje*

Linkovi

  • Loading

Pjesme