Bruno Šantek - brutek

ponedjeljak, 06.10.2008.

ČUDA

(1992.)

rasterečen od očaja igram se očima
i čekam znak da me pokupe
da dođe tren koji čekam već noćima
ne želeći slavu ni skupe pokope

u buci pretovarenih kamiona čujem da dolaze
čujem zveket potkova tih jahača iz daljine
donose spokoj a strah zauvijek odnose
možda u zadnji tren doprem i do istine

zamišljam svijet nakon kraja i ne vidim ga
ili je to nevažno kad ionako sve nestaje
kad sve je laž i nema ni boga ni vraga
samo ljudska patnja i bol koji ne prestaje

tako bih želio pomoći svima koji pate
ali kako kad ni sebi nisam mogao pomoći
pa makar mi nikada tu dobrotu ne vrate
teško je sići s trona kad se dokopaš moći

a ja sam još isti onaj sanjar i luda
koji sanja o suncu i ljubavi bez primjesa
govore mi da sam lud jer vjerujem u čuda
i samo ih još više izazivam do bijesa

a zapravo ne vjerujem u čuda kao što kažu
već samo u istinu od koje su učinili stravu
jer sve manje se voli a svi samo mrze i lažu
nitko za više ciljeve više ne podmeće glavu

a ja bih još samo malo sanjao svoj san
a ako se ne probudim neće mi biti žao ni tada
jer moja čuda su moguća baš svaki dan
al nemam ih kome dati sred ovog sivila grada

- 09:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu


    *zapisane misli su moje*

Linkovi

  • Loading

Pjesme