ANĐEOSKE VISINE
(1992.)
sklapajući ih pokušavam odmoriti oči
pokušavam zaboraviti baš sve
jer u ovoj prevrućoj noći
meni se samo umire
ona je sada daleka
između nas i svjetlost i tmina
njeno lice umiva rijeka
skriva je šum voda i tišina
a u mojoj su glavi ratovi
jeke bivših bitaka i poraza
misli teturaju ko pijani svatovi
ko slane suze dok klize sa obraza
njeno me tijelo još priziva kroz tamu
te nježne ruke i pune joj grudi
svaki put vrisnem kad zamislim je samu
duša zaboli a srce poludi
a tek oči, ko sjajna jezera ljeti
samo sjećanjem u meni čuda čine
tad tijelo živne i kao da poleti
tražeći je tamo gdje su anđeoske visine
al nova me misao spušta sa tih oblaka
kao suza klizim i topim se kao svijeća
ona ne treba takvog sanjara i luđaka
i ni jedna je misao na mene ne sjeća
i svaka njena riječ čak u šali izrečena
ko odjek poznate pjesme budi mi nadu
grizem si usne zamišljajući njena koljena
mrzeći sve oči koje je sada možda kradu
udišem miris noći kroz otvorene prozore
osjećam njen parfem mada znam da nije tu
ako poludim od toga bolje da me zatvore
da stanu na put nekom budućem zlu
a ja sam samo umoran, lud i zaluđen
možda ljubav svoje žrtve ovog ljeta ubire
a ja ne mogu više jer skroz sam iscijeđen
od ovog bola iznutra meni se samo umire
|