Bruno Šantek - brutek

NIKADA DUŽI PUT DO KUĆE

(28.10.1992.)

korak po korak kao pijan teturam
kao da su se sve oluje spustile u mene
sjenka me nosi jer tako sam umoran
kad sve manje adrenalina teče niz vene

usne mi drhte a nema njenih poljubaca
sva sreća da ne vidi još jedan moj jad
probijam se kroz mrak bježeći od stranaca
koji svojim neredom uništavaju moj grad

peroni su prazni dok teturam po njima
vlak sakriven u mraku ko da bježi od mene
sve je kao u nekim najgorim snovima
a ipak sve ove su slike već odavno viđene

guši me vjetar, guši me toplina
ne mogu pobjeći ni od oblaka dima
kroz prozor gledam dok guta me daljina
već vidim smrt i opraštam se sa svima

nakon hungaroringa i još ponekog čudnog sloma
ne sjećam se tako dugog puta do kuće
sve bih sad dao da mogu samo poletjeti do doma
uz svu slabost još i sjenka za mnom se vuče

korak po korak a gubim se sred koraka
putem kojim se više ne mogu vratiti
do hladne sobe u kojoj nema nikoga
da usne mi poljupcem pokuša smiriti