POSUĐENI ZRAK
(2008.)
kuda sad
kad više nemam izbora
kad sav žar iznutra izgara
i nemam kome sve to da dam
kad sivim svijetom hodam sam
kiše su donijele nove depresije
i kosti bole od prošlosti
tako se čovjek najlakše razboli
kad stignu ga neke davne boli
a nema lijeka poput osmijeha
i nema nekog tko će sve to čuti
kad grlim nekog kao da grlim posuđeni zrak
jer znam da sve to drugom pripada
i kad imam vremena za sve
kao da je posuđeno od vječnosti
koju ja nikad neću doseći
posvetio sam život uzaludnosti
koja me krade od stvarnog života
i sve ove bajke koje me kriju
i sve ove priče kroz koje živim
sve je to samo tamna mrlja
koju će jednom netko pronaći
kad ujutro krene iz parkova snova
|