LICE
(2006.)
ispod mog oznojenog lica
samo su istrošene sjene
kao odjek nekog vriska
davno pobjeglog iz mene
još nosim tugu poput zlata
svi tragovi su duboko sakriveni
prateći otkucaje starog sata
dok govori da smo potrošeni
sam liježem na meku zemlju
baš kao da već sam dio nje
ne tražeći izgovor u bilo čemu
sam kriv sam za razočaranje
odavno tražim lice svoje
u licima davno izgubljenim
što negdje u sjećanju stoje
a želeći da ih zaboravim
lako se skrivati u sjenkama
kada mrak prekrije cijeli grad
tad sve što jesam postane tama
i nitko ne vidi sav moj jad
a tmina je zla i uzima sve
sve bliži je dan kad moje lice
iznošeno, istrošeno kao ja
bit će samo ukras osmrtnice
|