PREMALO ZRAKA
(1994.)
pitaš me zašto odlazim sa zorom
dali znam da želiš nešto više
a ja slomljen bivšim bolom
znam da se ujutro preteško diše
premalo je tu zraka za nas dvoje
nisam stvoren za život sa nekim
ne, nisam od onih što toga se boje
samo se moram pomiriti s tim
pitaš me dali doći ću noćas
u nadi da ću jednom ipak ostati
a više ni ne prepoznajem ti glas
u masi onih koji su me isto pitali
težak je zrak sobe nakon grijeha
tvoj pohotni dah pretvara se u jecaj
bilo je možda i previše smijeha
tako blizu do vrha ja priželjkujem kraj
pitaš me dali te ipak volim
bar na neki svoj suludi način
i vječno u našim tijelima golim
tragaš za nečim dubljim i jačim
a ja sam samo opijeni pjesnik
kome su i stihovi prestali cvati
možda u jednom prepoznaš svoj lik
više ti zaista ne mogu dati
|