PRIMITIVNE STRASTI
(2010.)
primitivne strasti
s vremena na vrijeme me obuzmu
znam da ne mogu niže pasti
al svejedno pljujem po svačemu
srdžba i bijes
su najviše čeg u sebi se bojim
sam sebi stvorim stres
i tad bih radije da ne postojim
godine me zapravo vesele
što ih više prođe manje ih ostaje
da ovu sudbinu dijele
u kojoj se samo gori čovjek postaje
sve češće poludim
kada mi drugi kažu da sam u krivu
i da se zalud čudim
jer svi traže materijalnu perspektivu
nasilje me slama
čak i ako ga samo vidim izdaleka
i sve češća galama
straši me da će tako biti dovijeka
a ja ne bih dugo
i ovo je više no što sam želio
jer samo sam tonuo
a s nikim te dubine nisam dijelio
zato to me muči
kad vidim da ima i onih koji vrijede
a na mogu im pomoći
jer radije lažne modele slijede
pa onda opet bijesnim
kad poželim da ipak je drugačije
da nekom nešto objasnim
da bar ih moje greške nešto nauče
i tad pljujem po svemu
jer život nije ono što bi trebao biti
a ni ja u njemu
davno smo se mi uspjeli posvaditi
al nitko ne sluša
te moje bijesove propalice iz blata
zalud mi onda duša
kad svi bi samo poklone od zlata
i još samo tišina
je sve što mogu nekome dati
nikoga ne zanima dubina
a u površnosti ja ne znam uživati
|