VATRE TJESKOBE
(1992.)
čujem vrisak s udaljenog obzorja
zasljepljujući bljesak plamtećih baklji
nečije oči blješte iza pritvorenih prozora
lažem samog sebe i kažem da to si ti
licem u lice s vatrom usplamtjelog neba
okupan kišom iz čudnog varljivog dana
dosta mi je svega i samo odmor mi treba
da skupim hrabrost za lizanje novih rana
svaka suluda misao zbog tebe me peče
kao da me probadaju otrovne strijele iznutra
tjeskoba me tjera da pijem i ovo veče
briga me što će o meni govoriti sutra
zamišljam tvoje lice u udaljenom plamenu
želim prepoznati tvoje korake dok netko dolazi
vidim ti oči kao zvijezde u tom svemiru
a zapravo mi samo još jedan dan uzalud prolazi
saginjem glavu pred iznenadnim naletom vjetra
sakrivam suze pred pijanicama na šanku
nesvjesno lomim čašu i kažem da to je osveta
toj igri sjena koje tako liče na tvoju
traže da bacimo koju partiju da prođe vrijeme
samo im odmahujem i pijan odlazim u tminu
prema vatrama koje kao da gore samo za mene
prema pijanom snu da zaboravim prazninu
|