PARANOJA
(1991.)
okrvavljene ruke dolaze iz mraka
grabeći tminu svojim sjenkama
a ipak, kročim naprijed stisnutih šaka
ne, neću se predati tim zvijerima
lica tamnija od tmine me prate
jeka koraka kao zvuk nadolazeće smrti
pokušavam prizvati misli da mi se vrate
ili ću se u ovom mraku potpuno izgubiti
vakuum crnila prilazi mi sve bliže
još jedna bol mog umnog stroja
smrt me polako iz zasjede sustiže
ili je to samo moja paranoja
iza praznih ulica nadolazi ništavilo
sjajeće ptice sna negdje su odletjele
sav taj suvišni mir spravlja me u ludilo
te ruke smrti na novi križ bi me raspele
raspukle lubanje svijetle iz tame
ali to svjetlo iz očiju nije sjaj
i te oči zla sigurno nisu same
sva su ta svjetla meni za ispračaj
bježim ka paklu iz ovog raja praznine
u carstvi tmine iz pakla šarenila boja
tonući u ponor kao da dohvaćam visine
postajem svet, ili je to samo paranoja
tisuće križeva vidim, i duše koje sjaje
dok su sa polja letjele ja sam ih gledao
slike im blijede ali pitanje s usana ne nestaje
„bože, gdje si bio dok sam te trebao?“
i moja je duša izgubljena između pakla i raja
no nastavljam put tražeći privatnog anđela
vrtlog slika zla tjeraju me da izdržim do kraja
da postanem svet, ili samo hrpa praha i pepela
iz tame mi prilaze sjenke nalik na ljude
ako još postoji čovjek u ovom suludom boju
i ja ću krenuti ka njima pa nek mi sude
za sve zločine i kazne, i za moju paranoju
|