Bruno Šantek - brutek

MIRIŠU JORGOVANI

(1992.)

jorgovani mirišu poput onih iz djetinjstva
ruke same pišu jer duša ne osjeća
sve je tako isprazno i glupo
sve je tako prolazno i skupo
poput odglumljenih, prisilnih ljubavi
od koji ne ostaju nikakvi tragovi
poput propijenih dana i neispavanih noći
dođe mi da od svega napokon odmorim oči
a ljudi još govore da ipak postoji smisao
svom tom postojanju i svoj toj bijedi
a nema riječi kojima bih sve opisao
bez ijedne sam mislim koja nešto vrijedi
sve se može kupiti novcem i snagom
za tren sklopiti posao s vragom
duša je iščezla sa nekim davnim vremenima
u povijesti koja kao da vri u mojim genima
svaki put kad zamirišu jorgovani
kad život je samo tren do smrti
tek par zrna prašine iz pustinje
a sve što ostat će su plastični vijenci
lažne suze u kojima je netko drugi
poneki spomen, uz piće i karte
i ime davno ispisano na zidovima grada
koje se ljušti s ostarjelih fasada
vječno će ostati samo zaborav
poneki dašak vjetra sa mirisom jorgovana
i šapat u oluji poput moga imena
požutjeli papiri puni nevinih stihova
koje ionako više nitko ne čita
dok čekaju da ih plamen zauvijek proguta
u svom trenu do smrti
bez osmijeha i bez duše
bez pijanstva svakog dana
bez tih magli što me guše
sve jednom će biti samo dio prošlosti
koja me sad k sebi želi vratiti
s genima koji su iz neke druge priče
sa stihovima koji jedan na drugog sliče
s bolom koji još jedino raste u meni
i tren koji mi sve oduzima
u mirisu jorgovana