Bruno Šantek - brutek

subota, 16.02.2008.

SNIJEG

(1991.)

umotani ljudi gaze po snijegu
kao da žurnim korakom bježe
kroz vrijeme, a ne od nevremena
gume škripe na mokrim kockama
blato snijega leti ka pločniku
plaši uglađene dame
a pahulje i dalje lepršaju kroz promrzli zrak
sve je drugačije
sve je bijelo
nestalo je zamorno sivilo ovog mjesta
i mada je to samo snijeg
ipak, kao da je promjena poput punog vjetra
kao da su ljudi i svoj osmijeh pronašli u bjelini
kao da se je sjaj vratio na uprljana stakla
hladnoća više ne steže toliko da se i dah mrzne
kao da je više topline u nama
kao da je snijeg otopio srce grada
dok koraci ne odzvanjaju zlokobno kao nekad
samo škripa snijega i tragovi
naše postojanje zabilježeno do prvog tračka sunca
mogao bih tako koračati kroz bjelinu
sve dok ne dođem do granice
tamo gdje ljudi nisu više isti
gdje snijeg se topi od vatre koja gori uzalud
a onda bih se po svojim tragovima vratio
u topli krevet gdje bih mirno zaspao
prateći pahulje kako se spuštaju na zemlju
i sanjao bih nakon dugo vremena
sanjao bih sunce i toplinu proljetnih dana

- 10:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu


    *zapisane misli su moje*

Linkovi

  • Loading

Pjesme