Bruno Šantek - brutek

VODE KOJE NESTAJU

(1991.)

magla se spušta nad šume i livade
nakon što kiše su isprale krv i zločine
nakon što mokra zemlja traži predah
maglene zavjese kriju nove transporte
nove karavane na koje psi ne laju
jer sada i pse ubija radoznalost
u tamnoj noći čujem samo šum mokrog lišća
fijuk mokre trave i padanje kapi
vlažnim nogama gazim kroz polje
držeći stražu za tminu ponoćnih zvona
pratim sumnjive ljude i svjetla mačjih očiju
pratim vode koje nestaju i pitam se kuda odlaze
da li tonu u zemlju ili se stapaju s maglom
ili ko moja duša samo čekaju bolje dane
vraćam se u zgusnuti mrak svoje sobe
grijem promrzlo tijelo i brišem vlagu sa stopala
kroz prozor pratim šetaće noćnih sati
gledam svjetla koja plutaju cestama
pun mjesec daje mi svjetlost na dlanu
a ja sam isuviše slab da ga uzmem
jer ne treba mi svijet kad želim samo svoju zemlju
koja se opušta od pritiska topline ljeta
vlažna i meka poput svježeg kruha
iz lokve ispod moga prozora piju noćne ptice
njihova grla čekaju jutro da me probude
dok se s brijegova na kojima gore baklje
spuštaju vode koje nekuda nestaju
negdje u novom jutru punom sunca
ili na ceste koje nikuda ne vode
možda nestaju u neka bolja vremena
kada će ponovo poteći zemljom i oprati je od zla
osvježiti umorno lice
a onda se uliti u more i tamo nestati
ali nikada teči neće prestati
a jednom će nestati tih zala i ratova
i vode će obasjavati tamne noći
s mojom spašenom dušom razbiti zgusnuti mrak
te vode će opet pojiti ptice
da u zoru pjevaju budnice
da me bude umjesto sirena