NESVJESTICA
(2006.)
usred moga svijeta svemirske tišine
sva buka se skuplja baš u jedan tren
da napuni krater sve moje praznine
i u eksploziji zvuka bivam raznesen
tonući, divim se nebu pogleda mutna
dok me vrtoglavica kovitla i mami
i padam bez snage do samoga dna
nestajuć u trenu u toj golemoj tami
ne osjećam ništa od tog velikog treska
tek tupost i mir kao nakon oluje
i svaki treptaj svijetli poput bljeska
i svaki se uzdah poput lavine čuje
dok se dijelim na dvoje kao da sanjam
a to sad zaista sam sebe s visoka gledam
sili toj moćnoj se pobijeđeno klanjam
al još nije vrijeme da se zauvijek predam
tek blaga me mučnina sad čini stvarnim
taj stvarni osjećaj prema stvarnom svijetu
ležeći u blatu pred svojim očima starim
to svemirska duša čuva lešinu na tlu
a onda se vraćaju zvuci, mirisi, boje
nestaju slike iz druge dimenzije
tek osjećaji stvarni u meni ne postoje
baš kao da ih nikada ni bilo nije
|